Marino Tumpić tumpic@astronomija.co.rs

nastavak
|1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |

Herman Potočnik krajem dvadesetih godina XX stoljeća detaljno je razradio cijelovite tehnološke, fiziološke i psihološke probleme konstrukcije, izgradnje i održavanja naseljene svemirske stanice!

Ipak, radilo se o vizionaru kojega će tehnika tek morati dostići.

Prvi upotrebljivi planovi o izgradnji svemirskih stanica pojavili su se na crtaćim stolovima američkih i sovjetskih znanstvenika u šestdesetim godinama prošlog stoljeća.

Tadašnji američki ministar obrane, Robert Mc Namara objavio je 10.12.1963. početak rada na vojnom projektu «MOL» (Manned Orbiting Laboratory, a s druge strane, konstruktor Vladimir Nikolayevich Chelomei krenuo je 01.01.1965. sa programom «ALMAZ-APOS» (Autonomus Piloted Orbital Station).

Oba su ova projekta predviđala lansiranje stanice sa posadom, koja bi se naknadno spustila na Zemlju letjelicama klase Gemini/Apollo, odnosno Vostok/Sojuz.
Stanice nisu imale pristanišne dokove i bile su projektirane kao «potrošna roba».

Nijedna od njih nije zaživjela, ipak, konstrukcijska su riješenja dala odogovore koji su doveli do prve operativne svemirske stanice.

SALJUT-1

Saljut 1

Izvorno projektirana kao vojna orbitalna stanica, Saljut-1 svoj izgled naposlijetku duguje mnogobrojnim promjenama i lutanjima kako u glavama političara tako i u glavama inženjera.

Izgubivši utrku za osvajanjem Mjeseca, u plamenim buktinjama raketa N1 neposredno iznad lansirnih rampi, sovjeti su se okrenuli svemirskim stanicama.

Bilo je to slijedeće područje ljudske utrke u svemiru, pa iako su se još uvijek nadali čudu u njihovim nastojanjima da se dočepaju Mjeseca, nisu si mogli, a ni smjeli, priuštiti izgubiti još jednu utrku.

Saljut 1 - šema, Veća 100 Kb

Umovi poput Chelomeia, Koroleva, Mishina.. iako suprotstavljeni u svojim projektima naposlijetku su vodstvu zemlje predložili korišćenje već izgrađenih «Almaz» modula, koje bi modificirali sa iskušanim «Sojuz» raketno-elektroničkim sustavima, a koje je moguće lansirati sigurnim «Proton» raketama. Garantirali su uspješnost projekta, najmanje godinu, dvije dana prije nego amerikanci lansiraju «Skylab».

Pod vojnom oznakom «DOS-1», 19.04.1971. raketom nosačem «Proton» je sa kozmodroma Bajkonur u svemir uspješno krenula prva svemirska stanica – «Zarya», ili je barem tako pisalo na njoj. Istovremeno sa lansiranjem, iz Moskve je stigla direktiva o promjeni imena (zbog sličnosti sa nazivom jednog kineskog satelita!), te je stanica, još na putu u svemir!, preimenovana u njezino povijesno ime «Saljut-1».

Radilo se o prepravljenom modelu «Almaz», koji je imao električno-propulzivnu tehnologiju doslovce «skinutu» sa «Sojuza» i samo jednim mjestom za spajanje svmirske stanice i brodova klase «Sojuz». Zapremina prostora za posadu bila je 100 m3, masa stanice iznosila je 18500 kg, dužina 14,40 metara i najvećeg promjera 4,15 metara, stanica je omogućavala boravak tročlanoj posadi i bila je opremljena raznim znanstvenim i vojnim instrumentima.

Prema «Saljutu-1» planiralo se uputiti najmanje tri posade. Prva od njih krenula je na put već 22.04.1971. (tri dana po lansiranju same stanice!). Kozmonauti Vladimir Shatalov, Alexei Yeliseyev i Nikolai Rukavishnikov u «Sojuzu-10» uspješno su se približili stanici i spojili sa njome, ali nisu mogli otvoriti vrata stanice (kasnije se pokazalo kako je krivac bio oštećen uređaj na «Sojuzu»), pokušali su spajanje i drugi put, ali se vrata ni tada nisu htjela otvoriti, naposlijetku astronauti su vraćeni na Zemlju.

Slijedeća misija ka «Saljutu-1» krenula je na svoj put slave 06.06.1971. Ovaj put su «Saljut-1» i «Sojuz-11» funkcionirali izvrsno.Posada «Sojuza-11» u sastavu Georgi Dobrovolski, Vladislav Volkov i Viktor Patsayev bez problema su ušli u svemirsku stanicu i tamo uspješno boravili sve do 29.06.1971.

Na Zemlji je sve bilo spremno za proslavu, spasilačke ekipe uspješno su locirale mjesto spuštanja «Sojuza-11», međutim nakon otvaranja kapsule unutra su pronašli tri beživotna tijela. Trijumf je zasjenila tragedija.

Posada Saljuta 1

Sovjetsku pobjedu u trećoj svemirskoj utrci, svojim su životima u najstrašnijoj sovjetskoj astronautskoj nesreći, platili Dobrovolski, Volkov i Patsayev. Krivac za nesreću bio je krajnje banalan, prilikom ulaska u atmosferu, pogrešno očitavanje senzora pritiska, automatski je otvorilo ventil kabine broda i zrak je nenadano izašao u svemir. Za manje od minute, astronauti su umrli od dekompresije.

U tom svijetlu događanja, misija «Sojuz-12» u sastavu Alexei Leonov, Nikolai Rukashnikov i Pyotr Kolodin – otkazana je.

Sovjeti su naučili lekciju, nikada više njihovi astronauti nisu poletjeli, a ni sletjeli bez da na sebi imaju astronautska odijela, iako je ta odluka reducirala broj članova posade «Sojuza» sa tri na dva člana, sve do uporabe nove generacije letjelica, «Sojuza-T» početkom 1980.

Zbog potrebe detajnog redizajna «Sojuza» bilo je potrebno sačekati više od godinu dana sa narednom misijom ka «Saljutu-1». Stanica nije mogla toliko izdržati te je 11.10.1971. kontrolirano spuštena u niže dijeove atmosfere, gdje je izgorjela, neki od većih dijelova pali su u Tihi ocean.

Bila je to prva operativna svemirska stanica ikada, odgovori na pitanja problema boravka posade u takvom okružju i funkcioniranja pojedinih sustava stanice, pristajanje dva broda, prijelaz posade uz uporabu «tunela», način funkcioniranja i uporabe toaleta i tuša.. samo su neka od rudimentarnih pitanja koja su dobila konkretne odgovore sa lica mjesta.

Saljut 1 - skica	Unutrašnjost Saljta 1

Uvod |1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |

  Sledeća strana:Saljut 2

(25.02.2005.)

vrh