| instrumenti |
| ZODIJAKALNA SVJETLOST NA NEBU |
| Raritetna svjetleća pojava na noćnom nebu! |
|
|
Pažljivi promatrači moći će do kraja oktobra sat/dva prije izlaska Sunca nad istočnom istočnim horizontom, odnosno sat/dva nakon zalaska Sunca nad zapadnim horizontom vidjeti 15° širok blijedi svjetlosni pojas koji se proteže ekliptikom do visine oko 50° iznad horizonta. Radi se o odsjaju Sunčeve svjetlosti od mnogobrojnih malih čestica međuplanetarne materije, veličine od nekoliko mikrona pa do malih asteroida promjera jednog metra, koje orbitiraju oko Sunca u ravnini ekliptike, ravnine kojom se oko naše zvijezde okreću i sve planete Sunčeva sustava. Zviježđa zodijaka nalaze se prividno u istoj ravnini, te je po njima ova pojava dobila i naziv – zodijakalna svijetlost. Sa naših geografskih širina, zodijakalnu svijetlost najlakše je zapaziti sredinom i koncem oktobra, te krajem februara i početkom marta, kada je ravnina ekliptike gotovo okomito položena u odnosu na horizont te zodijakalna svjetlost dostiže najveću visinu i položaj nad horizontom za opažanje. Za vidjeti zodijakalnu svjetlost potrebno je pronaći tamnu lokaciju bez svjetlosnog zagađenja i u tami sačekati desetak minuta da se oči priviknu na mrak. Tada će se najprije ukazati sjajniji trag naše galaktike (Mliječnog puta) a potom i slabašna zodijakalna svjetlost. Valja razlikovati nježno-bijelu zodijakalnu svijetlost od bijelo-žuto-narančastog svjetlosnog zagađenja, zbog čijeg devastacijskog utjecaja na noćni krajobraz veliki dio stanovništva Istre (a i drugih područja Balkana i Europe) više ne može vidjeti ni znatno sjajniji Mliječni put, milijarde zvijezda u krakovima naše galaksije. Tako je primjerice neekološka rasvjeta ADRIS-ova pogona TDR u Kanfanaru onemogućila u cijelosti pogled na ovu raritetnu nebesku pojavu za veliki dio centralne Istre, posebice za stanovnike Kanfanara i Žminja. Pojavu zodijakalne svijetlosti objasnio je talijanski znanstvenik Giovanni D. Cassini 1683. godine, a o njoj je pisao još Perzijski astronom i matematičar Omar Khayyam, okarakteriziravši ju kao pojavu "lažnog svitanja", odnosno "lažnog sumraka".
(20.10.2008.) 22.10.2008. Ja bih samo malo ispravio tekst u prvom pasusu, jer na nasim geografskim sirinama jesen favorizuje jutarnje gledanje zodijacke svetlosti, a prolece (kraj februara, mart i eventualno pocetak aprila) vecernje posmatranje fenomena zodijacke svetlosti. Naime, u vecernjim satima u jesen (a najizrazenije na dan jesenje ravnodnevice) ekliptika ima najmanji nagib prema horizontu, te se slabasna zodijacka svetlost gubi u izmaglici. Tih dana, u jutarnjim satima (na istoku) ona zaklapa najveci moguci ugao sa horizontom, te je uocljivija. Stoga, ako u vecernjim satima ne ugledate zodijacku svetlost (sto ce se najverovatnije i desiti), pokusajte u ranim jutarnjim satima, a na prolece obrnuto. nedeljko
|
ZODIJAKALNA SVJETLOST NA NAŠEM NEBU VIDLJIVA ZODIJAKALNA SVJETLOST NA NEBU
|
