Potaknuta mnogim clancima koji govore o odlasku "friskih" doktoranata iz klasicne karijere u akademiji, koje i sama primjecujem oko sebe, odlucila sam napraviti malu anketu medu mojim prijeteljima i kolegama koji su trenutno na postdiplomskom studiju ili u fazi post-doktoranta fizike. Trebam napomenuti da su svi moji ispitanici ili u USA ili negdje po Evropi, tako da je ovo vise jedan globalni pregled stanja u fizici, a vjerujem da je slicno i u ostalim znanstvenim disciplinama.

Pitanja su uglavnom bila formulirana da se ustanovi da li je postdiplomski studij bio dobar potez, da li je entuzijazam za bavljenje znanoscu na visini i kako vide svoju buducu karijeru.

Postdiplomski studij u fizici je izuzetno zahtjevan, jako dugo traje, a stipendije su tek toliko da se podmire osnovni troskovi zivota. Na kraju svega studente ceka neizvjesna karijera u akademiji. Ili mozda ne? Vrijednosti fizicara su vec odavno prepoznate u raznim "high-tech" kompanijama, consulting agencijama, pa cak i na burzi novca. Najvrijednije sto studij fizike razvije je analiticki nacin razmisljanja, koji je univerzalno primjenjiv na bilo koju vrstu problema. Takoder, kod fizicara ne postoji strah pred ucenjem novih stvari. Sve ovo ih cini jako pozeljnim kandidatima za poslove u industriji i biznisu.

Kako onda ovako korisne, radisne individue nisu cijenjene unutar svoje osnovne zivotne nise - akademije? Mozda zato jer da shvate svoju stvarnu vrijednost, nitko ih u akademiji ne bi mogao priustiti. Pogledajmo na primjer kako se postaje fizicarom.

Razliciti su razlozi zasto ljudi krecu na studij fizike, no ipak vecina dijeli veliki entuzijazam za bavljenje znanstvenim istrazivanjem. Pitanje je sto se desava sa tim osnovnim motivom kako vrijeme prolazi. Smatram da nikakavi "teski" ispiti i predmeti nisu razlog gubitka entuzijazma. Problem lezi duboko u organizaciji i filozofiji koja vlada u akademiji koja definira kako "profil fizicara" treba izgledati. To posebno dode do izrazaja na postdiplomskom studiju. Studenti uglavnom provode 90% svoga vremena radeci na projektima koji cesto i nemaju puno veze sa istrazivanjem koje ce ih dovesti do titule Ph.D.. Ovo zna postati prilicno iritirajuce kako studenti krenu u svoje "vise" godine studija. Ne mali broj ljudi zaglavi i po 7 godina na putu do doktorata. Za to su posebno krivi profesori, koji ga, nakon sto student na svojoj 3-4 godini postane izuzetno koristan, nastoje zadrzati sto duze kao vrlo jeftinu radnu snagu . Kandidati se ne svojom voljom prizemlje i pocmu razmisljati na prakticnoj osnovi. U tom slucaju, entuzijazam ide kroz prozor. Osam mojih kolega je reklo da su jednaki entuzijasti kao kada su bili srednjoskolci i dodiplomci, dok je 9 reklo da im je zanos znatno opao. Ipak, bez obzira na sve pluseve i minuse, postdiplomski studij je jedno vazno zivotno i profesionalno iskustvo koje nista ne moze zamjeniti i svima ga preporucam. Svi ispitanici se takoder slazu da je doktorat dobro potroseno vrijeme, no da bi ga se svakako trebalo svesti na do 5 godina.

Pitanje je sto nakon postdiplomskog studija? Ako se ide pratiti karijera u akademiji, (barem u USA), obicaj je da se odradi post-doc ili dva, koji je privremena istrazivacka pozicija, gdje su ljudi jako slabo placeni i jos uvijek nemaju previse slobode u svom istrazivanju. Post-docovi su svugdje trazeni i posao se dobije bez problema. Nakon toga slijedi natjecaj za asistent-professora, sa mogucim stalnim radnim odnosom nakon 5 godina. Ovdje je broj mjesta i broj kandidata u velikoj disproporciji. Na jedan posao se prijavi i do 100 kandidata. Ako si primljen, provedes 5 godina dajuci 200% od sebe da bi te razmotrili uzesti za stalno. Bez obzira na puno ulozenog truda, malo je onih koji dobiju "tenure", tj. ne mogu biti otpusteni i dobiju titulu profesora. Vecina se zadovolji sa nekom polu-stalnom istrazivackom pozicijom, gdje nikada nece imati previse utjecaja.

Ipak, karijera u akademiji je nesto zbog cega 90% ljudi krece u fiziku. Poticajna sredina, zanimljivi ljudi, projekti koji zadiru u samu srz zakona svemira..., sve je to zasto je akademija tako privlacna. No, sve ima svoju cijenu... U danasnjem vremenu velikih istrazivackih kolaboracija, gubi se indidvidualnost u znanosti i postaje sve teze steci ime. Omjer investicija/isplata postaje sve veci i malo se ljudi uopce odlucuje upustati u karijeru znanstvenika .

Podaci o placama znanstvenika u akademiji za 1998 godinu objavljeni od strane Americkog Instituta Fizike.

Pitala sam moje kolege da li misle ostati u akademiji i gdje se vide za 5 godina. Oko 40% namjerava nastaviti karijeru na sveucilistima, dok 60% potraziti svoju srecu u industriji ili van znanosti. Ovaj trend je vec uveliko zahvatio USA, a i Evropa nije daleko. U zadnjem "CERN Courier", gdje su napravili istrazivanje od 669 studenata fizike, 41.6% doktoranata ide u privatni sektor, dok 58.4% nastavlja karijeru u istrazivanju i akademiji.

Koliko vidim iz komentara i clanaka, na kraju ce se klasicni znanstvenici morati svijecom traziti uokolo. Vecina ljudi koja je ispunila moju anketu ima dva stajalista: "da, puno stvari u akademiji ne stima, no sto ja tu mogu i ja sam pristao/la da zivim s tim". Drugi stav je; "ma nece mene nitko zezati, idem ja izvan akademije gdje ce se sav moj ulozeni trud itekeko isplatiti". No, ovako nitko ne ispadne potpuno zadovoljan. Pitanje je sto napraviti da se karijera u znanosti napravi sto privlacnijom. Vecina ljudi mi je odgovorila da zele bolji socijalni status, vise radnih mjesta i vise novaca za istrazivanje. U globalu, treba promjeniti i sliku znanstvenika u javnim ocima kao o "neprilagodenim cudacima koji zive u svom svijetu". Sa svim time se jako slazem. No kako to ostvariti?

Sigurno se stvari nece promjeniti same od sebe, a i cisto sumnjam da ce dobro ustolicena hijerarhija akademije ici mijenjati pravila tek tako. U casopisu "Discovery" od proslog mjeseca, u clanku "20 ideja koje ce vladati istrazivanjem slijedecih 20 godina", profesor fizike Lee Smolin sa Pen State University takoder predvida da ce se struktura sveucilista morati jako promjeniti ako hoce privuci talent. Mozda ce cak akademska sredina poceti podsjecati na sistem rada u poslovnom svijetu. Ako i najmocniji CEO kompanije moze izgubiti posao, tako bi trebali i profesori. To bi ih definitivno natjeralo da se ne uspavaju na lovorikama, njeguju zdravu radnu sredinu svoje grupe, i populariziraju u javnosti to sto rade. Na nekim americkim sveucilistima se vidi pocetak ovog trenda.

Puno odjela fizike cvrstog stanja ili bio-fizike (ili bilo sto od interesa industrije u fizici) se financiraju izvana i funkcioniraju vise-manje po pravilima biznisa. Velike kompanije poput IBM-a i Lucent Technologies imaju istrazivacke timove koji se u puno slucajeva bave osnovnim istrazivanjima koja su prije bila moguca samo u akademskoj sredini. Samo IBM ima 5 nobelovaca koji rade za njihov centar u Svicarskoj. Svi rezultati su dobro unovceni patentima. Mozda ubrzo vidimo logo Coca-Cole na nekom od velikih akceleratora. Ili ce se znastvenici "iznajmljivati" od projekta do projekta i imati svoje "agente" koji im traze posao. Znasnost mora nauciti kako da kroz popularizaciju otkrica sama zaraduje novac za daljnja istrazivanja. Ovo je vrli, novi svijet 21 stoljeca u kojem se sve svodi na efikasnost, kreativnost i snalazenje.

Podaci o podrucju zaposljavanja znanstvenika za 1998 godinu objavljeni od strane nextwawe.org. Plavo je akademija, zuto industrija/biznis a crveno je vladine organizacije.

Samo kao dodatak za citatelje u Hrvatskoj. Mislim da se tu situacija ima itekako da popravlja. Nasi fakulteti vise ne uzivaju hvalospjeve vani. Nacin studiranja i rada se nije promjenio zadnjih 50 godina i posljedice se vec odavno osjecaju. Od 7 anketiranih ljudi koji su zavrsili inzinjerski smjer fizike na PMF-u i sada su na postdiplomskom vani, samo je jedan rekao da se definitivno vidi u Zagrebu. Svi se slazu da mladi znanstvenici definitivno trebaju provesti dio svog radnog vijeka van domovine, da bi dobili jedan globalni pregled stvari. Iskustvo koje se stekne u interakciji sa drugim znanstvenim sredinama je od neprocjenive vaznosti za buducu karijeru i pristup istrazivanju. Samo takvi ce se onda imati energije uhvatiti u kostac sa uspavanom zabokrecinom koja je zahvatila hrvatsku znanost.

Neki clanci i web stranice na kojima se moze saznati vise o trendovima i karijeri u znanosti:

O autoru:
Marina Brozovic je zavrsila inzinjerski smjer fizike na zagrebackom PMF-u i trenutno je na doktoratu iz fizike cestica na americkom sveucilistu Duke. Vec vise od dvije godine zivi i radi u Fermilabu, Chicago IL. Kontakt e-mail adresa je brozovic@fnal.gov