am@astronomija.co.yu

 

Biografije
poznatih istorijskih liènosti iz oblasti astronomije i srodnih nauka

Astronomi
Osnovni podaci o astronomima i drugim nauènicima

 

Sadržaj AM

 

biogafije

Dr Vlado Milićević
 
geoins@EUnet.yu

Milutin Milankoviæ
(1879 - 1958)
120 od roðenja i 90 godina od dolaska na Beogradski univerzitet

Milutin Milankovic

Godina 1999. može se proglasiti znaèajnom po dvostrukom jubileju kada je u pitanju naš veliki i proslavljeni nauènik Milutin Milankoviæ. Da se podsetimo na ta dva datuma: 28. maja 1879. godine, dakle pre 120 godina, u Dalju je rodjen Milutin kao najstarije dete u porodici Milankoviæ, od oca Milana i majke Jelisavete, roðene Muaèeviæ, a 3. oktobra 1909. godine, pre 90 godina, Milankoviæ je, napustivši Beè, umesto inženjerske prakse i graðevinarstva, zapoèeo profesorsku karijeru na Beogradskom univerzitetu. Zvanièan ukaz o Milankoviæevom postavljenju potpisan je 22. septembra 1909. godine od strane tadašnjeg ministra prosvete Ljubomira Stojanoviæa, a interesantno je da se Milankoviæeva kuæa u Beogradu, koja je sazidana 1926. godine i u kojoj je veliki nauènik živeo sve do svoje smrti 1958. godine, danas nalazi u ulici koja nosi ime ovog nekadašnjeg ministra.

Milankoviæ je po profesiji bio graðevinac, astronom, matematièar, geofizièar, ali iznad svega utemeljivaè moderne klimatologije i klimatskog modeliranja. Radeæi na problemu uticaja astronomskih faktora na klimu u toku geološke prošlosti Zemlje, Milankoviæ je na egzaktan naèin objasnio periodizacije nastanka, razvoja i povlaèenja glacijalnih faza u toku proteklih 600 000 godina. Primenjujuæi matematièki aparat i koristeæi prethodna saznanja Ademara, Krola, Leverijea, Pilgrima i uz svesrdnu pomoæ svoga kolege, astronoma Vojislava Miškoviæa, Milankoviæ je dokazao da su precesija, promena nagiba ose rotacije i ekscentrièna putanja Zemlje oko Sunca dominantni dugoperiodièni faktori na promenu klime u geološkoj proslošti. Sam je, naravno, dao najveæi doprinos.

Milankoviæ, meðutim, nije samo po tome poznat. Njegovo delo "Kanon osunèavanja Zemlje i njegova primena na problem ledenih doba" predstavlja najznaèajnije delo srpske nauke u dvadesetom veku, a proraèun kolièine osunèavanja i srednje godišnje temperature Marsove površine i donjeg sloja njegove atmosfere dokazano je kasnijim kosmièkim istraživanjima, ali najvažnije je bilo to da su se Milankoviæevi proraèuni pokazali potpuno ispravnim.

Milankoviæev kalendar je do sada najpreciznije uraðen kalendar. Gregorijanski je sadržavao dva krupna nedostatka: za godinu je uzimano da ima 365 i 1/4 dana i da 235 lunarnih meseci predstavlja taèno 19 solarnih godina. Milankoviæ je svoj kalendar bazirao na anulaciji tadašnjih 13 dana, novi kalendar je doveden na isti datum kao Gregorijanski, prestupne godine mogu biti one koje su deljive sa 4 bez ostatka, a sekularne godine biæe samo onda prestupne ako njihov broj vekova kada se podeli sa 9 daje ostatak 2 ili 6. Sve ostale sekularne godine su proste, što daje potpunu preciznost do 2 800. godine, odnosno do tada ne može biti nikakvog razmimoilaženja sa sadašnjim Gregorijanskim kalendarom. Ovako koncipiran Milankoviæev kalendar je trebalo korigovati tek posle 28 800 godina, ali, nažalost, ni do dana današnjeg, iako je u suštini prihvaæen na Svepravoslavnom kongresu 30. maja 1923. godine u Carigradu, nikada nije zaživeo.

Milankoviæ je istovremeno i jedan od tvoraca tektonike ploèa koja se intenzivno primenjuje u geologiji. Na nagovor klimatologa Kepena i geofizièara Vegenera, koga smatraju ocem te nove teorije, razradio je numerièku sekularnu putanju polova rotacije èime je dokazao da je položaj kontinenata u geološkoj prošlosti bio bitno drugaèiji od savremenog, odnosno da su se oni neminovno tokom vremena kretali. Znatno kasnije moderna geofizièka merenja, satelitska geodezija i radio-signali potvrdili su taènost ovih proraèuna.

Milutin Milankoviæ je svakako nauèni genije koga je svet definitivno priznao 10. decembra 1976. godine kada su u èasopisu "Nauka" objavljeni konaèni rezultati opsežnog petogodišnjeg projekta, a èiji je osnovni zadatak bio da da odgovor na pitanje jesu li Milankoviæevi proraèuni bili taèni ili ne. Kada je potvrðeno da su varijacije Zemljine orbite ustvari pejsmejker ledenih doba sve dotadašnje sumnje su raspršene kao mehurovi od sapunice, a našem geniju konaèno je priznato zasluženo mesto u nauènoj eliti. Milankoviæ je postao predmet intenzivnog izuèavanja timova struènjaka, jer je njegov rad duboko zadirao u probleme ne jedne veæ više nauènih disciplina.

Simpozijum "Milankoviæ i klima" organizovan je 1982. godine u Palisadu (SAD), na kome je uèestvovalo preko 90 najeminentnijih nauènika iz celog sveta. Sve njih okupljalo je ime i delo našeg genija, ali i široka moguænost daljeg usavršavanja i istraživanja kada je u pitanju interakcija Sunce - Zemlja i svi drugi prateæi efekti. Koliko se u svim tim nauènim delatnostima prikrivaju i drugi elementi neka posluži èinjenica da je za pomenuti skup izuzetno bio zainteresovan NATO, jedan od finansijera.

Godine 1988. u Peruði (Italija) organizovan je nauèni skup pod nazivom "Ciklo-stratigrafija". Na njemu je zvanièno promovisana nova istraživaèka metoda koja u osnovi ima Milankoviæeve cikluse osunèavanja, a koja u ritmièkim smenama slojeva stena detektuje hladnije i toplije cikluse kroz koje je prosla naša planeta.

Danas se u svetu, nažalost, Milankoviæevo delo mnogo više prouèava nego u njegovoj zemlji gde je živeo i neumorno radio skoro pola decenije. Do sada na našem tlu nije finansiran ni jedan jedini projekat kojim bi se istraživali Milankoviæevi ciklusi osunèavanja, iako je poznato da je po svojoj strukturi to zadatak, pre svega, od multidisciplinarnog znaèaja. Zašto je Milankoviæ u svojoj zemlji tako malo "interesantan" i još u velikoj meri prepušten pojedincima pitanje je koje traži hitan odgovor. Milankoviæ je nacionalno bogatstvo i kao takav morao bi imati svoje zasluženo mesto. Medalju "Milutin Milankoviæ" Evropsko geofizièko društvo redovno dodeljuje od 1993. godine na svojim godišnjim skupštinama, a kod nas se i ne razmišlja o pokretanju sliène. Opravdano je pitanje: èiji je onda Milankoviæ?

Milankoviæ je umro 12. decembra 1958. godine. Za sobom je ostavio niz udžbenika, posebno su bili korišæeni oni iz nebeske mehanike koju je držao na Beogradskom univerzitetu od svog dolaska 1909. pa sve do penzionisanja 1955. godine. Dugi niz godina negovao je lepu reè i zato dela kao što su "Istorija astronomske nauke", "Kroz carstvo nauka", "Tehnika u toku davnih vekova" i "Nauka i tehnika tokom vekova" predstavljaju najlepše popularne nauène tekstove na srpskom jeziku, a roman "Kroz vasionu i vekove" postao je njegov zaštitni znak; danas mu svi priznaju da je najveæi putnik kroz prostor i vreme. Njegovi memoari "Uspomene, doživljaji i saznanja" u potpunosti odslikavaju kakav je Milankoviæ bio i kao èovek i kao nauènik.

Na Internetu je danas dovoljno uæi u sajt pod nazivom "MILANKOVITCH" pa da pretraživaè pokaze brojne podatke o našem velikom nauèniku èija su dostignuæa ravnopravna sa dostignuæima jednog Tesle, Pupina, Cvijica, Mike Alasa ili Panèiæa, ali i drugih nauènika iz èitavog sveta. Istovremeno, može se uoèiti još nešto: Milankoviæ je naš najcitiraniji nauènik, a kada se pažljivo osmotri indeks citiranosti, uoèava se da je sa protokom vremena neprestano u porastu. Zato i nije na odmet reæi nešto što se nedvosmisleno nameæe: Milankoviæ je uzorao nebesku brazdu pri kraju drugog, a rezultate tog rada poznjeæemo u treæem milenijumu.

vrh

| Home | Sadržaj | Galaksija | Sunèev sistem | Teorija i praksa |
| Instrumenti | Istorija i tradicija  | Efemeride |